Postoji jedna vrsta umora koju mnogi ljudi dugo ne znaju imenovati. To nije obična
iscrpljenost nakon teškog dana, nego osjećaj da smo u odnosima stalno emocionalno “na
dužnosti”. Kao da uvijek moramo biti oni koji razumiju, smiruju, nose i ostaju stabilni kada
drugima postane teško.
Možda ste i sami nekada bili osoba koja:
● prva popušta nakon konflikta,
● intuitivno osjeća tuđe raspoloženje,
● preuzima odgovornost za atmosferu u odnosu,
● daje više nego što realno može.
I upravo tu mnogi ljudi polako počnu gubiti sebe.
Problem obično ne nastaje naglo. Ne događa se u jednom velikom trenutku. Počinje puno
suptilnije, onda kada počnemo vjerovati da je naša vrijednost povezana s tim koliko možemo
nositi za druge ljude.
Tada ljubav više ne postaje prostor susreta dvoje ljudi.
Postaje prostor emocionalnog rada.
Psihoterapijska perspektiva: kako nastaje obrazac
pretjeranog davanja
Psihoterapija već dugo govori o tome da ovakvi obrasci često nastaju vrlo rano. Dijete koje
osjeti da ljubav dolazi kroz prilagođavanje, emocionalnu korisnost ili smirivanje drugih ljudi
nesvjesno počinje razvijati uvjerenje:
“Vrijedim onoliko koliko mogu dati.”
Takva djeca često odrastaju u odrasle ljude koji:
● duboko osjećaju druge,
● rano prepoznaju napetost u odnosima,
● teško podnose konflikte,
● preuzimaju emocionalni teret prije nego što ih itko išta pita.
Ne zato što su slabi.
Nego zato što im je emocionalna dostupnost postala način održavanja povezanosti.
Zašto prekomjerno davanje ne stvara uvijek bliskost
Mnogi ljudi ostaju u odnosima u kojima previše daju jer duboko vjeruju da će njihova
prisutnost jednog dana postati dovoljna da budu potpuno voljeni i sigurni.
Vjerujemo:
● da će naše razumijevanje proizvesti sigurnost,
● da će naše strpljenje proizvesti bliskost,
● da će naše davanje jednog dana biti uzvraćeno.
Ali prekomjerno davanje često ne stvara ravnopravan odnos.
Vrlo lako stvara emocionalnu asimetriju.
Jedna osoba postaje regulator odnosa:
● nosi razgovore,
● smiruje konflikte,
● održava povezanost,
● daje emocionalnu stabilnost.
Druga osoba se na to polako navikne. Tada odnos može djelovati intenzivno i duboko, ali
intenzitet nije isto što i uzajamnost. Netko može biti snažno oslonjen na nas, a da nas nikada
nije stvarno naučio vidjeti.
Trenutak kada postavimo granicu
Zato mnogi ljudi ostanu šokirani kada prvi put postave granicu.
Godinama su bili:
● “jedini koji razumiju”,
● “sigurna osoba”,
● “rame za sve”,
● “netko bez koga druga strana ne može”.
Ali čim više ne mogu nositi isti emocionalni teret, odnos se počinje mijenjati.
Tada dolazi jedno od najbolnijih suočavanja:
možda smo bili više funkcija nego stvarno viđena osoba.
Kada prvi put kažemo:
● “Ne mogu više.”
● “Treba mi prostor.”
● “Ne mogu stalno nositi sve.”
tijelo često reagira kao da radimo nešto pogrešno.
Što kaže neuroznanost?
Ovaj obrazac nije samo psihološki on je i neurobiološki. Istraživanja pokazuju da pomaganje
i osjećaj emocionalne korisnosti aktiviraju sustave nagrade u mozgu povezane s:
● pripadanjem,
● sigurnošću,
● povezanošću.
Kada smo potrebni, osjećamo da imamo mjesto u odnosu. Mozak tada vrlo lako počne
povezivati:
“Koristan sam = siguran sam.”
Zato granica mnogim ljudima ne djeluje samo kao granica. Djeluje kao prijetnja mogućem
gubitku povezanosti.
Emocionalno sazrijevanje znači ne izgubiti sebe
U psihoterapiji jedan od najvažnijih procesa emocionalnog sazrijevanja naziva se
diferencijacija.
To je sposobnost da:
● ostanemo povezani s drugima,
● budemo empatični i prisutni,
● a da pritom ne izgubimo sebe.
Tek kada prestanemo biti funkcija drugima, postaje vidljivo tko nas zaista vidi. Zreli odnosi
mogu preživjeti granicu. Nezreli odnosi često mogu preživjeti samo našu pretjeranu
dostupnost.
Možda je upravo jedna od najvažnijih lekcija odraslog života naučiti da ljubav ne traži stalno
dokazivanje kroz žrtvu.
Ljubav:
● ne traži da izgubimo sebe,
● ne raste iz iscrpljenosti,
● ne traži da stalno spašavamo odnos.
Istinska sigurnost ne nastaje onda kada smo potrebni.
Nastaje onda kada smo viđeni.
Kada više ništa ne moramo dokazivati da bismo zaslužili mjesto u nečijem životu.
Pitanja za introspekciju
● Kada pomažem drugima, osjećam li ljubav ili strah da ću biti odbačena ako
prestanem?
● Koliko često moje granice izazivaju krivnju?
● Jesam li u odnosima osoba koja više regulira nego što je regulirana?
● Osjećam li da moram zaslužiti ljubav kroz korisnost?
● Tko ostaje uz mene kada više ništa ne nosim?
Možda je upravo to jedno od najvažnijih pitanja odraslog života.
