U psihoterapijskom radu često susrećem osobe koje godinama ulažu u druge ljude više nego što ulažu u sebe. To su osobe koje podržavaju, ohrabruju, povezuju, dijele znanje, vrijeme i energiju. Osobe koje uključuju druge u projekte, otvaraju im puteve, povezuju ih s drugim ljudima… One koje vjeruju u potencijal drugih ljudi. One koje vide mogućnosti tamo gdje ih drugi još ne vide. One koje ostaju kada je teško.
I upravo zato upravo Te osobe često ostanu zbunjene kada ih povrijede ljudi kojima su najviše dali. Kako je moguće da netko kome ste pomogli u najvažnijim životnim trenucima postane osoba koja vas omalovažava, izdaje ili zaboravlja?
Kako bismo bolje razumijemo važno je zapamtiti:
Nisu svi odnosi izgrađeni na uzajamnosti.
Neki su izgrađeni na koristi.
Iako to može zvučati grubo, istraživanja iz područja privrženosti i odnosa pokazuju da dio ljudi odnose nesvjesno promatra kroz prizmu resursa: tko im može pomoći, otvoriti vrata, pružiti podršku, dati emocionalnu sigurnost ili ubrzati njihov razvoj. Takvi odnosi često izgledaju blisko, te postoji osjećaj povezanosti. Postoji i zahvalnost. No kada pažljivije promotrimo dinamiku, primjećujemo da energija teče uglavnom u jednom smjeru.
Jedna osoba daje.
Druga prima.
Jedna ulaže.
Druga koristi.
Dok god postoji nešto što mogu dobiti, odnos djeluje stabilno. Kada potreba nestane, često nestaje i privid bliskosti. U psihoterapiji se ponekad govori o “relacijskom konzumerizmu”, obrascu u kojem ljudi druge doživljavaju kao sredstva za vlastiti rast, a ne kao osobe s kojima žele graditi autentičan odnos.
Takve osobe često nisu nužno zlonamjerne. Neke od njih nikada nisu naučile što znači uzajamnost. Neke ne znaju davati ono što primaju. Neke su toliko usmjerene na vlastite potrebe da ne primjećuju koliko uzimaju. No posljedica za drugu stranu često ostaje ista.
Osjećaj iskorištenosti.
Osjećaj da je netko koristio vašu dobrotu kao odskočnu dasku. Osjećaj da ste bili važni samo dok ste bili potrebni.
Posebno je bolno kada osoba kojoj ste pomagali počne umanjivati vaš doprinos, natjecati se s vama ili vas kritizirati iza leđa.
Psihološki gledano, to nije rijetka pojava. Ponekad ljudi teško podnose činjenicu da ih je netko podržao u njihovom rastu. Umjesto zahvalnosti, javlja se nelagoda. Umjesto povezanosti, potreba da umanje važnost osobe od koje su primili mnogo.
Kao da moraju zaboraviti most preko kojeg su prešli kako bi vjerovali da su do odredišta stigli potpuno sami. U takvim trenucima ljudi često postavljaju pitanje:
“Kako to nisam vidio ranije?”
No važnije pitanje možda glasi:
“Zašto sam vjerovao da će svi ljudi cijeniti ono što sam spreman dati?”
Jer istina je da empatija ne stvara automatski lojalnost. Velikodušnost ne stvara automatski zahvalnost. Dobrota ne jamči uzvraćenu dobrotu. Zreli odnosi ne nastaju zato što jedna osoba puno daje.
Nastaju kada obje osobe osjećaju odgovornost prema odnosu. Kada postoji međusobno poštovanje. Kada uspjeh jednog ne ugrožava drugog. Kada se ljudi raduju vašem rastu jednako kao što ste se vi radovali njihovu. Možda jedna od najvažnijih lekcija odnosa nije naučiti kako više davati.
Možda je naučiti kome davati.
I prepoznati razliku između ljudi koji rastu uz vas i ljudi koji rastu na vaš račun.
Pitanja za introspekciju
- U kojim odnosima osjećam da kontinuirano dajem više nego što primam?
- Tko me traži samo kada nešto treba, a rijetko kada želi istinski biti prisutan?
- Kako se osjećam nakon susreta s određenim ljudima – ispunjeno ili emocionalno iscrpljeno?
- Koje znakove neuzvraćenosti sam možda dugo opravdavao?
- Jesam li nekada brkao osjećaj potrebnosti s osjećajem bliskosti?
- Tko iskreno slavi moje uspjehe, a tko postaje distanciran kada napredujem?
- Što bi se promijenilo kada bih svoju energiju počeo ulagati samo u odnose koji su uzajamni?
- Kakve granice trebam postaviti kako bih zaštitio vlastitu emocionalnu vrijednost?
Zagrljaj u riječima ❤️
