Postoji trenutak koji mnoge žene poznaju, ali ga često zanemare. Onaj tihi unutarnji “stop”
koji se pojavi prije nego što uspijemo sve objasniti sebi. Prije nego što pronađemo
racionalne argumente. Prije nego što kažemo: “Ma nije to ništa.” Tijelo tada već zna. Zna
kroz stezanje u prsima prije susreta s određenom osobom. Kroz nemir koji se pojavi kada
pristajemo na nešto što ne želimo. Kroz umor koji ne prolazi ni nakon odmora. Kroz
nesanicu, knedlu u grlu, napetost u ramenima ili osjećaj da smo stalno “na oprezu”.
A ipak, mnoge od nas naučene su vjerovati više logici nego vlastitom osjećaju.
Naučene smo izdržati.
Objasniti.
Opravdati.
Prilagoditi se.
I tako često izdamo ono prvo, instinktivno znanje koje dolazi iz tijela.
Psihoterapijska perspektiva: tijelo govori ono što psiha više ne može nositi
U terapijskom procesu često se događa nešto vrlo zanimljivo, klijentica dolazi razgovarati o
problemu koji pokušava razumjeti racionalno, a tijelo već dugo nosi odgovor. Ponekad žena
govori kako je “sve u redu”, dok joj se ruke tresu. Govori da nije ljuta, dok joj je cijelo tijelo
ukočeno. Govori da može još izdržati, dok mjesecima ne može spavati. Tijelo vrlo rijetko
laže…
Svjetski poznati psihijatar Bessela van der Kolk, u svojoj knjizi Tijelo bilježi sve: Mozak, um i
tijelo u iscjeljenju traume, napisao je rečenicu koja je postala važna u razumijevanju traume:
“The body keeps the score.” Tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti, umanjiti ili
preživjeti. Zato psihoterapija nije samo razgovor o mislima. Ona je često i proces ponovnog
povezivanja sa signalima koje smo godinama ignorirale.
Mnoge žene odrastale su u okruženjima gdje nije bilo prostora za autentične emocije. Učilo
ih se da budu “dobre”, prilagodljive i funkcionalne. Da ne budu previše osjetljive. Da ne
kompliciraju. Da stave potrebe drugih ispred svojih. Kada dugo živiš tako, izgubiš kontakt s
vlastitim unutarnjim signalima. Više ne znaš razlikovati iscrpljenost od lijenosti, intuiciju od
straha ili granicu od osjećaja krivnje.
I upravo zato povratak tijelu postaje važan psihoterapijski proces.
Ne zato da bismo živjele samo “po osjećaju”, nego da ponovno naučimo vjerovati sebi.
Znanstvena perspektiva: živčani sustav uvijek sluša
Neuroznanost danas potvrđuje ono što su terapeuti dugo primjećivali u radu s ljudima naše
tijelo neprestano procjenjuje sigurnost.
Američki neuroznanstvenik Stephen Porges kroz polivagalnu teoriju objašnjava kako živčani
sustav kontinuirano skenira okolinu i odnose oko nas tražeći odgovor na jedno ključno
pitanje: “Jesam li sigurna?” Kada tijelo ne osjeća sigurnost, aktivira se stanje opreza. Nekad
kroz anksioznost i ubrzanost, nekad kroz povlačenje, iscrpljenost ili emocionalnu otupljenost.
Zato nije neobično da nas određeni odnosi fizički iscrpljuju, iako ih racionalno pokušavamo
opravdati. Tijelo reagira prije nego što svijest stigne objasniti što se događa.
I upravo zato slušanje tijela nije slabost ni pretjerivanje. To nije “drama”. To je duboko
inteligentan sustav preživljavanja.
Liječnik i autor Gabor Maté piše kako kronično potiskivanje emocija često vodi udaljavanju
od vlastitih potreba, a dugoročno i različitim psihofizičkim simptomima. Posebno kod ljudi koji
su naučili biti jaki, funkcionalni i dostupni svima…osim sebi.
Pitanja koja možda dugo nisi postavila sebi
● Kada se moje tijelo najviše stegne?
● Uz koje ljude osjećam mir, a uz koje stalni oprez?
● Što pokušavam racionalizirati iako moje tijelo već dugo govori “ne”?
● Kada sam posljednji put osjetila istinsko olakšanje?
● I možda najvažnije pitanje: što bi se dogodilo kada bih ozbiljno shvatila vlastite
signale?
Možda zrelost ne dolazi onda kada naučimo sve objasniti. Možda dolazi onda kada prestanemo ignorirati sebe.
Kada više ne govorimo tijelu:
“Pretjeruješ.”
“Šuti.”
“Izdrži još malo.”
Nego:
“Čujem te.”
Jer tijelo vrlo često ne reagira protiv tebe.
Ono pokušava vratiti te sebi.
