Jedna od emocionalno najtežih situacija nije samo izdaja, povreda ili razočaranje koje smo doživjeli od neke osobe već trenutak kada vidimo da ljudi koje volimo i kojima vjerujemo ostaju bliski s onima koji su nas povrijedili.
Tada se ne aktivira samo bol iz prošlog odnosa. Aktivira se mnogo dublje pitanje:
“Jesam li važan/važna ljudima koji tvrde da me vole?”
Mnogi tada osjećaju zbunjenost, ljutnju, tugu, pa čak i krivnju jer im “smeta” nečije prijateljstvo s drugima. No emocionalna reakcija u takvim situacijama nije znak posesivnosti ili drame. Ona često govori o potrebi za sigurnošću, lojalnošću i emocionalnom dosljednošću. Granice nisu isto što i kontrola. A samopoštovanje nije isto što i isključivost.
Znanstvena perspektiva
Psihologija odnosa pokazuje da ljudi ne doživljavaju društvene veze samo racionalno, već duboko neurobiološki i emocionalno.
Istraživanja iz područja interpersonalne neurobiologije pokazuju da emocionalna izdaja ili socijalno odbacivanje aktiviraju iste dijelove mozga povezane s fizičkom boli.
Kada osoba koja nam je sigurna baza ostane povezana s nekim tko nas je povrijedio, naš živčani sustav to može interpretirati kao:
● nesigurnost,
● manjak zaštite,
● emocionalnu neusklađenost,
● pa čak i sekundarnu izdaju.
Posebno je važno razumjeti pojam relacijske lojalnosti. Ljudi imaju prirodnu potrebu osjećati da osobe koje su im bliske razumiju granice njihove boli. Ne zato da “biraju strane”, nego zato što emocionalna povezanost uključuje empatiju i osjetljivost prema iskustvu druge
osobe.
Istraživanja attachment teorije također pokazuju da osobe koje su ranije doživljavale emocionalno zanemarivanje ili izdaju mogu biti posebno osjetljive na situacije u kojima se osjećaju “nezaštićeno” od strane bliskih ljudi.
Drugim riječima:
nije problem uvijek samo u tome s kim je netko dobar nego u tome što to za nas simbolizira.
Psihoterapijska perspektiva
U terapijskom radu često se pokazuje da ovakve situacije otvaraju stare rane:
● osjećaj da naši osjećaji nisu važni,
● da moramo tolerirati ono što nas boli kako ne bismo izgubili odnos,
● da nemamo pravo na granice,
● ili da smo “preosjetljivi” ako nas nešto povrijedi.
Ali zdrava emocionalna granica ne govori:
“Moraš mrziti sve koji su mene povrijedili.”
Ona govori:
“Važno mi je kako se osjećam u odnosima koje gradim.”
Psihološka zrelost nije u tome da toleriramo sve. Niti je emocionalna inteligencija sposobnost da stalno prelazimo preko sebe.
Ponekad je najzdraviji čin upravo jasnoća:
● tko ima pristup našem unutarnjem svijetu,
● gdje se osjećamo sigurno,
● i koji odnosi više nisu usklađeni s našim emocionalnim integritetom.
Važno je razlikovati potrebu za kontrolom drugih ljudi, od potrebe da zaštitimo vlastiti mir.
Jer nisu svi odnosi jednako sigurni za naše srce.
