Posljednjih nekoliko godina svjedočimo nečemu što bi se još donedavno činilo gotovo nezamislivim. Ljudi umjetnoj inteligenciji više ne postavljaju samo pitanja o poslu, učenju ili tehnologiji. Sve češće pitaju: Zašto se osjećam prazno? Zašto me partner ne razumije? Kako preboljeti gubitak? Zašto stalno ponavljam iste obrasce u odnosima? Jesam li dovoljno dobar?
Naizgled, riječ je o tehnološkom fenomenu. No iz egzistencijalne i psihoterapijske perspektive ovo je prije svega priča o čovjeku. Umjetna inteligencija nije stvorila potrebu za emocionalnim razgovorom; ona je samo postala novo mjesto na kojem se ta potreba napokon usudila progovoriti.
Irvin Yalom često je pisao kako većina ljudi ne dolazi na terapiju zato što traži odgovore, nego zato što traži odnos u kojem će njihovo iskustvo biti viđeno i podneseno. Ljudska patnja rijetko proizlazi iz nedostatka informacija. Ona mnogo češće proizlazi iz osjećaja da svoje najdublje misli i emocije nemamo gdje izgovoriti, a da pritom ne budemo procijenjeni, požurivani ili savjetovani. Upravo zato fenomen razgovora s umjetnom inteligencijom govori mnogo manje o tehnologiji, a mnogo više o suvremenom čovjeku.
AI sve se češće koristi kao alat za emocionalnu podršku
Znanstvena istraživanja posljednjih godina potvrđuju da se AI sve češće koristi kao alat za emocionalnu podršku. Studija objavljena u časopisu Counselling and Psychotherapy Research pokazala je da su sudionici u jednokratnim interakcijama odgovore umjetne inteligencije često doživjeli empatičnijima od odgovora terapeuta. Razlog nije u tome što algoritam bolje razumije ljudsku patnju, nego u tome što dosljedno koristi jezik emocionalne validacije, ne prekida sugovornika i ne pokazuje znakove nestrpljenja. Istodobno, autori naglašavaju da takav dojam ne odražava složenost psihoterapijskog procesa, koji se gradi kroz odnos, vrijeme i duboko razumijevanje osobe, a ne kroz jedan odgovor.
Druga međunarodna istraživanja pokazuju da ljudi umjetnu inteligenciju najčešće koriste za samorefleksiju, regulaciju emocija i razumijevanje međuljudskih odnosa. Zanimljivo je da većina korisnika ne navodi kako očekuje da AI riješi njihove probleme. Ono što traže jest prostor u kojem mogu bez srama oblikovati vlastite misli, istražiti svoje osjećaje i postaviti pitanja koja možda nikada nisu izgovorili naglas. Istodobno, istraživači upozoravaju da dugotrajno oslanjanje na umjetnu inteligenciju može povećati emocionalnu ovisnost i dodatno smanjiti ulaganje u stvarne međuljudske odnose, osobito kod osoba koje su već usamljene ili socijalno izolirane.
To nas dovodi do pitanja koje nadilazi samu tehnologiju. Zašto je tolikom broju ljudi lakše otvoriti se algoritmu nego drugom čovjeku?
Psihoterapija nas uči da čovjek ne pati samo zbog onoga što mu se dogodilo, nego i zbog onoga što je morao prešutjeti. Mnogi od nas odrasli su u okruženjima u kojima emocije nisu bile dobrodošle. Tuga je proglašavana slabošću, ljutnja neposluhom, strah pretjerivanjem, a potreba za bliskošću ovisnošću. Dijete koje ne dobije prostor za svoje osjećaje ne prestaje osjećati; ono samo nauči da ih skriva. Odrasla osoba tada često ne traži savršen odgovor, nego mjesto na kojem će prvi put osjetiti da njezina unutarnja stvarnost može postojati bez osude.
To nije dokaz da je tehnologija postala bolja od čovjeka.
Upravo tu leži paradoks umjetne inteligencije. Ona kao da osjeća, kao da suosjeća no nema vlastito iskustvo ljudske ranjivosti. Ipak, njezina dostupnost, strpljenje i odsutnost osuđivanja stvaraju doživljaj psihološke sigurnosti koji mnogi ljudi u svakodnevnim odnosima ne pronalaze. To nije dokaz da je tehnologija postala bolja od čovjeka. To je pokazatelj koliko su naši međuljudski prostori postali siromašni za istinsko slušanje.
Yalom je vjerovao da čovjeka ne iscjeljuje interpretacija sama po sebi, nego iskustvo susreta. Terapeut nije važan zato što zna odgovore, nego zato što ostaje prisutan uz pitanja koja nemaju jednostavna rješenja. U tome se krije temeljna razlika između psihoterapije i umjetne inteligencije. AI može ponuditi informacije, strukturu i privremeni osjećaj razumijevanja, ali ne može dijeliti ljudsko iskustvo. Ne može osjetiti tišinu između riječi, prepoznati pogled koji skriva tugu ili biti emocionalno prisutan u odnosu koji se razvija mjesecima i godinama. Ono što liječi nije samo sadržaj razgovora, nego iskustvo da je netko spreman ostati uz našu bol bez potrebe da je odmah ukloni.
Možda zato najvažnije pitanje nije zašto ljudi razgovaraju s umjetnom inteligencijom. Mnogo je važnije zapitati se što se dogodilo našim odnosima da je tolikom broju ljudi sigurnije otvoriti se stroju nego čovjeku. Svaka osoba koja svoje najdublje strahove povjerava algoritmu podsjeća nas na jednu jednostavnu, ali često zanemarenu činjenicu: ljudska potreba da bude viđen, saslušan i prihvaćen nije nestala. Samo je počela tražiti nova mjesta na kojima će biti dočekana.
Pitanja za osobnu refleksiju
- Kada ste posljednji put imali osjećaj da vas netko sluša s istinskom znatiželjom, a ne s namjerom da vam odmah ponudi rješenje?
- U kojim odnosima osjećate da možete pokazati cijeli raspon svojih emocija, bez straha od odbacivanja ili osuđivanja?
- Tražite li odgovore ili prije svega iskustvo da vas netko razumije?
- Što vam činjenica da milijuni ljudi emocionalnu podršku traže od umjetne inteligencije govori o vremenu u kojem živimo?
- I možda najvažnije pitanje: kako možemo ponovno stvarati odnose u kojima čovjek čovjeku postaje prvo, a ne posljednje mjesto za iskren razgovor?
